Trening za mnoge znači muka, nešto što se mora, nešto teško i često bolno. Ono što mi radimo to zapravo nije trening. To je pokret. Proučavanje sebe, doživljavanje sebe na potpuno drugačiji način nego do sada. Čak i kad neko vrijeme vježbate s nama, otkrivate novog sebe ponovno i ponovno jer se mijenjate, evoluirate zajedno s nama.
S pokretom se vraćamo u svoju prirodu. Pronalazimo ju u sebi. Osjetimo se moćnijim. Pokret je ponovno dio nas, točno onako kako bi trebalo biti. Nježan, a moćan. To je naše tijelo.
Mi se zabavljamo učeći. Kad kažem “mi” mislim na nas trenere i na naše vježbače. Život nas uči da ne trebamo miješati nešto tako ozbiljno kao što je učenje i nešto tako neozbiljno kao što je zabava. Mi to ponovno spajamo jer nema učenja ako se ne zabavljamo u procesu. Tek tada je naučeno spremno za korištenje. Znanje koje smo stekli preko volje i bez zadovoljstva uvijek oklijevamo upotrijebiti. Mi se veselimo koristiti sve što smo naučili jer nas to povezuje sa dobrim osjećajem zabave tijekom učenja.
Nekako smo i to vježbanje uspjeli shvatiti preozbiljno, zato ne volim riječ trening. Dobila je tijekom vremena breme koje joj ne stoji. Koje joj ne pripada. Koje ju veže za rezultat dok je put do cilja zanemaren. Mi uživamo u putovanju, cilj je kod nas na drugom mjestu. Što ne znači da ga ne postižemo. Naprotiv, često ga i premašujemo. Ali sa zadovoljstvom i lakoćom.
Eto, zato ne volim trening dok živim za pokret.
