Piše : Marijana Grbeša
„Znaš, ponekad imam osjećaj da ne smijem stati, da ne smijem niti na trenutak zaustaviti rollercoaster rutine jer čim stanem počnem razmišljati o tome kako zapravo, gotovo ni na što više ne mogu utjecati.“ Rekla mi je to prije nekoliko dana u podužem telefonskom razgovoru dugogodišnja prijateljica iz Švicarske. Mislim si, ako se ona se u Švicarskoj osjeća bespomoćno, što je onda s nama koji smo zapeli u ovoj maloj, po svemu zakašnjeloj državici? Ali onda sam zapravo posvijestila što želi kazati. Pričale smo o luđaku koji je srušio avion u Alpama – eto tako – i roditeljima koji više nikad neće vidjeli djecu koju su pozdravili s „Vidimo se!“. Svijet je postao nepodnošljiva brutala – od Bliskog Istoka i Afrike pa tu, do naših vrata, Pariza, ukletog aviona … U takvom okruženju zagađenom odvratnim vijestima i bešćutnim likovima, vrlo se lako osjetiti bespomoćnim. Dodamo li k tome i hrvatsku zbilju – švicarce (ne prijatelje, nego kredite) , ovrhe, kompromitirane institucije i primitivne rasprave o tome gdje je tko bio ’91. – lako je potonuti u sebe, pokriti se dekom po glavi i vrisnuti – pustite me na miiiiruuuu! Nemoć je strašno ružan osjećaj. Htio bi, a ne možeš – ne ovisi o tebi.
Međutim, ima jedan dio naših života koji, bez obzira na globalno i lokalno crnilo, možemo u potpunosti kontrolirati i koje u potpunosti ovisi o nama. Radi se o ulaganju u sebe, u svoju psihičku i fizičku snagu, zdravlje i kondiciju – o upravljanju vlastitim tijelom. Moram priznati da o vježbanju, do tog razgovora o bespomoćnosti, nisam nikad razmišljala na taj način. U Vježbaonicu sam došla nakon nekoliko godina postporođajne mlitavosti i bez ikakvog jasnog plana, tipa „želim smršaviti“. Ništa. Samo sam došla jer sam samoj sebi izgledala kao izobličena i traljava varijanta sebe. I sad, nekoliko mjeseci kasnije, pod punom autorskom odgovornošću tvrdim: vježbanje je apsolutni hit! Kao prvo, osjećam se općenito bolje; kao drugo, čini mi se kao da sam na putovanju čija svaka etapa nosi izuzetan osjećaj zadovoljstva i kao treće, briga i fantastična stručnost trenera daju mi osjećaj da sam na putu prema nekom vrlo opipljivom cilju (koji, meni, doduše i dalje nije poznat 🙂 ). A sve ovisi samo i isključivo o meni: ja upravljam procesom, mogu na njega u cijelosti utjecati i rezultat se postepeno, ali vrlo jasno nazire.
Možda će vam se teza o vježbanju kao učinkovitom oružju protiv globalne bespomoćnosti učiniti trivijalnom ili pretjeranom. Ali nije. Niti malo. Ako ne mogu utjecati na svijet oko sebe, mogu utjecati na sebe. Ili barem dio sebe. Vježbanje je prostor potpune osobne kontrole i sasvim sigurno briljantan lijek protiv galopirajuće bespomoćnosti! Ne gledajte vijesti nego pravac vježbanje. Šifra: Yes you can!
