[GOST KOLUMNIST: Nastja Kulović]
Znam da sam ponekad dosadna s tom vodom. Ali morate shvatiti, meni je voda kao droga. Ja ne pijem zato što sam žedna, ja pijem vodu jer sam o njoj ovisna.
Kad u trenutku najvećeg napora za vrijeme vježbanja pogledam Jelenu očajnim pogledom ranjenog laneta, ona automatski poseže za mojom bočicom i pruža mi vodu, bez riječi.
Na pitanje što bih ponijela na pusti otok, ja odavno imam spreman odgovor, iako mi to pitanje nitko ne postavlja.
Stoga nije teško zaključiti da mi čišćenje jetre u koje sam se nedavno upustila, dobrovoljno i ne potpuno svjesna onoga što me očekuje, nije teško palo jer se od dva popodne do osam ujutro ne smije ništa jesti već zato što nisam smjela piti – vodu. Da budem posve iskrena, nije da nisam popila ni kap. Svakih par sati sam ulila vodu do vrha čašice za rakiju, da bi ju zatim sretna samo gledala. A onda sam otpijala sasvim male gutljaje koji su me dovodili gotovo do delirija. Ovisnici o vodi mrze imati suhe usne (zato često imaju neki balzam s kojim ih manično mažu). A kad ti ovisnici ne popiju ništa nekoliko sati osim par gutljaja vode i čašu gorke soli, nađu se u prilično gadnoj situaciji, s prilično suhim ustima. Srećom, ima nešto dobro u toj dobrovoljnoj dehidraciji – netom prije spavanja mora se popiti mješavina maslinovog ulja i soka crvenog grejpa.
Sve ovo pišem upravo zbog osjećaja blaženstva koji me preplavio dok sam na slamku ispijala tu božansku tekućinu, trenutka u kojem sam bila sigurna da na svijetu ne postoji sretnija i zahvalnija osoba od mene. Potaknulo me na razmišljanje o tome zašto sam sada zahvalna na ulju i grejpu – ulju i grejpu koje inače ne bih ni luda popila? Baš sada, kad bi me se za čašu hladne vode dalo nagovoriti na svašta?
Zahvalnost tako često i tako lako ispustimo iz vida. Uzimamo stvari zdravo za gotovo. I nije to neka novost, ali nas svijest o svemu onome što imamo ipak zatekne u situacijama kad je kriza, kad nismo toliko koncentrirani na sve što tek trebamo napraviti, zaraditi, ostvariti, sve ono veliko što nas tamo negdje čeka.
Ne smijem ni reći koliko puta, dok sam ugodno uljuljkana u trenutku kad mi se baš ništa ne da, razmišljam o tome da preskočim trening. Ne razmišljam tada o tome da bih, da ležim bolesna u krevetu, sigurno dala sve da ne budem u krevetu.
Dok se nisam vratila ponovnom vježbanju, imala sam tisuću izgovora zašto ne mogu vježbati i svi ti izgovori zvučali su dobro, razumno i uvjerljivo. Sad se ne mogu sjetiti niti jednoga koji bi bio toliko dobar, razuman i uvjerljiv a da me odvrati od toga da napravim nešto dobro za sebe. Ne mogu da se ne pitam: zašto smo ustrojeni tako da živimo nesvjesni ili polusvjesni dok mislimo da sve ide dobro, a tek onda kad nas nešto strefi promišljamo o svemu?
Jedno vrijeme, dok sam bila trudna, sam svaku noć prije spavanja nabrajala pet stvari zbog kojih je dan imao smisla. Bila je to moja mala molitva zahvalnosti na još jednom danu u kojem sam imala priliku biti bolja. Moram li reći da sam to prestala raditi? Sad zaspim nad knjigom pa se sutradan izvlačim na to da nikad nisam bila ovako umorna.
Ali nakon što sam se suočila s vlastitim, gotovo bezobraznim nedostatkom zahvalnosti, počela sam malo drugačije razmišljati o životu. Kad uhvatim onaj uzbudljivi osjećaj sreće zbog života samoga, pomislim kako sam blagoslovljena i iskreno sam zahvalna na tome. Ipak, kroz dan niti jednom ne pomislim da sam sretna zbog čaše vode koju sam popila, dok mi se žeđ zbog koje sam mislila da neću preživjeti za vrijeme čišćenja jetre, sad čini toliko strana.
Živimo u vremenu koje nas odgaja sa mišlju da smo posebni i da nas čekaju posebne stvari, da bilo tko od nas već sutra može biti novi milijunaš i dok tako čekamo da budemo sljedeći, zaboravljamo biti zahvalni na onome što već imamo. Upravo je zahvalnost dio nauke bogaćenja.
Zahvalnost na koju tako lako zaboravljamo; zahvalnost zbog svih čarobnih sitnica koje se odigravaju dok čekamo da nam se nešto veliko dogodi; zahvalnost zbog čaše vode, nekoliko trbušnjaka više, zbog knjige koja nas je dirnula, zbog nenadanog susreta, iscjeljujućeg zagrljaja, inspirativnog druženja…
Sve ovo će brzo proći, prebrzo više nećemo moći ni planirati ni maštati ni željeti ni voljeti, a ni vježbati pa zašto onda život potratiti na ono što će tek doći, na obećanje da će ono što dolazi donijeti nešto bolje?!
Možda već večeras prije spavanja nabrojim pet stvari na kojima sam zahvalna. Ako na listu stavim sve litre vode koje sam danas popila i dodam sreću zbog toga što sam prijateljski nastrojena prema svom tijelu, već sam na pola puta!
