To bi trebalo biti toliko jasno da svi to znamo bez razmišljanja. Možda i znamo, no znati i primijeniti su dvije različite stvari. I možda onaj koji ne zna ima bolji izgovor kad nešto ne čini nego onaj koji kaže da zna, no ne primjenjuje.
Davno sam čuo podatak da ćemo hodajući u pustinji svi mi zapravo hodati u krug. To su doduše veliki krugovi. Zato se i spominje hodanje po pustinji. Razlog je vrlo jednostavan. Kada nemamo nešto po čemu bismo se ravnali, naše tijelo bi bezuspješno pokušavalo ići ravno. To mu ne bi uspjelo jer tijelo nije jednako jako i nema jednake mogućnosti na lijevoj i desnoj strani. Zbog toga je jedan korak malo duži od drugoga. Zbog toga jedna strana ide ravnije, druga malo više skreće s linije kretanja.
Upravo zbog toga volim vježbati u Vježbaonici. Jer tu uravnotežujem strane. Uravnotežujem gornji i donji dio. Lijevi i desni. Time postajem svjesniji tijela. Ispravnije se krećem, polako ispravljam disbalanse i krećem se sve ravnije. Rezultat bi mogao biti sve veći i veći krug. Vjerujem da ću jednom doći do toga da krug bude toliko velik da nađem kraj pustinje.
I neću to uspjeti za dan ili za mjesec, no svaki ću mjesec vidjeti promjenu, a to je uz zanimljive treninge sasvim dovoljno da mi da motivaciju za sljedeći trening. Nije li sljedeći trening jedini koji moramo odraditi?
Vidimo se na sljedećem treningu!
