[GOST KOLUMNIST: Vesna Širanović]
Jutros, čim sam otvorila mejlbox nađem poruku svoje Juli. Mejlu je prikačila link. Klikom se otvara početna stranica na kojoj je izbor slikara. Klikom na ime slikara ili naziv slike otvaraju se izložbe. Više od 5.000 slikara i više od 100.000 slika! Ispod je poruka: Praktično svi značajniji svjetski slikari i njihova djela sada na dlanu!
Vau! – najprije sam pomislila – Vaauu! Zbilja prekrasno!
Malo kasnije, misao vuče misao. Sjedim već satima za kompjutorom, malo poslom, malo odmarajuće se od posla ali i dalje, rekla bi moja prijateljica kineziologinja težeći finom izražavanju – gluteusima stisnutim na stolici i očima na umjetnom svjetlu ekrana.
Radimo na kompjuterima. Družimo se preko kompjutora. Kupujemo koristeći kompjutore. Rješavamo svakodnevne probleme zahvaljujući kliku na kompjutoru. Učimo služeći se literaturom kompjutora. Pokrećemo i završavamo zahvaljujući kompjutorima. Tehnika je svakoga dana sve naprednija, sve brže stižu nam sve sofisticiranije novosti. Za sve više poslova i rješavanje brojnih problema treba nam sve manje fizičke, ali bome i umne snage.
Kuda sve to vodi?
Ti gluteusi (a radi se zapravo o našoj običnoj domaćoj guzi) su sve veći. Mozak sve manji.
Družimo se skajpajući. Gledamo filmove svaki u svojoj sobi umreženi. Sjedimo za istim stolom u kafiću zadubljeni svatko u svoj ajfon. Pa zapravo, uskoro ni za sex nam neće trebati ništa osim dobrih tehnički naprednih naočala i slušalica.
Što želim reći? Parafrazirajući filmašicu Jamilu Žbanić ovih dana poznatu po nepristojnim izjavama upućenim našem Premijeru, a riskirajući i sama biti nepristojna: GASITE KOMPJUTORE I MARŠ NA VJEŽBANJE!
