ŠKOLA TRČANJA PREMA OZLJEDI

Pozdravljam ideju poticanja šire populacije za sve vrste fizičkih aktivnosti, kao što je škola trčanja. Znam također da je teško tu kako rekoh širu populaciju staviti u odgovarajuće skupine i zajedničke nazivnike te ih tada učiti aktivnosti. Neki polaznici vjerojatno nikada u životu nisu potrčali dok su drugi pokušavali daljine svladati sami. Razlika u godinama može biti značajna kao i u načinu života. Kako onda napraviti trening koji odgovara svima? Zapravo, nikako. No ako se odlučimo nešto učiniti moramo napraviti neke ustupke, vjerujem da su se time vodili osnivači i voditelji škole trčanja.

Nisam dublje zadirala u program i što sve uče u školi trčanja. No, koliko sam shvatila, sve se svodi na to kako svladati određenu distancu kroz određeni broj treninga. Ipak, danas u šetnji Jarunom uvjerila sam se kako im nedostaje izuzetno važan dio bez čega škola trčanja postaje škola trčanja do ozljede.

Prije nego netko krene trčati treba naučiti kako se trči. Pored nas je danas protrčala grupa iz škole trčanja. Doslovno svaki trkač je imao vlastiti način trčanja. Grupa je bila dominantno ženska. U zadnjem su redu trčale četiri trkačice, budući da sam ih mogla pratiti duže vrijeme uzela sam si vremena analizirati njihove pokrete i gotovo sigurne posljedice.

Lijeva trkačica je imala po mom mišljenju čak i malo previše kilograma za trčanje. Razumijem želju za brzim napretkom, no trčanje u toj fazi može samo štetiti te ju još više udaljiti od cilja. Postoje adekvatniji načini za dolazak do pozicije kada će trčanje biti korisno. No, to nije bio najveći problem. Lijevom nogom je radila puni korak dok se na desnu oslanjala samo u najnižoj točki koraka tek toliko da prebaci težinu natrag na lijevu nogu. Koristila ju je doslovno kao štaku. Ovo joj sa dovoljno pretrčanih kilometara gotovo sigurno stvara probleme s koljenom, a već sada mora nakon svakog treninga osjetiti veće opterećenje na jednoj strani tijela. Ovo rezultira preopterećenjem te pokušavanjem kompenzacije nekom drugom mišićnom skupinom. Konkretno to znači da mišić vanjske strane noge, mišić tensor fascia latea i iliotibialna traka podnose preveliku napetost i opterećenje. Ista vanjska strana kuka s mišićima gluteus medius i minimus također trpi kod svakog koraka. Njena zdjelica u ovom slučaju nije stabilna, kao da propada svakim korakom koji trkačica napravi. To stvara stres na mišić quadratus lumborum koji umjesto da stabilizira lumbalnu kralježnicu mora „priskočiti u pomoć“ kod stabilizacije zdjelice i eto bolova u leđima. Nestabilna zdjelica podloga je za razvoj poteškoća u sakroilijakalnom zglobu te upale živca ischiadicusa te za bol u nekoj od struktura leđa, kukova ili koljena.

Trkačica pored nje prilikom trčanja ne koristi kukove niti koljena nego radi male korake iz stopala. Gornju strukturu noge uopće ne koristi. S dovoljnim brojem kilometara preforsirat će preopterećene dijelove nogu te za posljedicu može očekivati plantarni fascitis. Pokret koji trkačica pokušava napraviti iz svojih gležnjeva trebalo bi raditi iz kukova. Kukovi trebaju imati veću moć unutar fleksije, a pogotovo ekstenzije. Kako kukovi nemaju dovoljno moći da to odrade, a koljena nemaju dovoljno moći da prate kukove ona koristi gležnjeve, strukturu koja nije namjenjena za taj pokret. Preopterećuju se mišići prednje i stražnje strane potkoljenice (m.gastrocnemius i m.soleus; m.peroneus brevis et longus, m.tibialis.) koji svojim tetivama čine svod stopla zajedno s intrinzičnim mišićima stopala. Mišići potkoljenica i zglob gležnja obavljaju previše posla dok se intrinzična muskulatura stopala zarobljena u tenisici uopće ne aktivira. Očekivana posljedica je plantarni fascitis, upala tvrdog tkiva (plantarna fascija) na dnu pete.

Sljedeća trkačica ima valgus koljena. Zglob kuka ne može obavljati svoju funkciju niti stabilnosti niti mobilnosti jer se nalazi u unutarnjoj rotaciji i adukciji. Koljena „upadaju“ unutra te se opterećenje najviše događa na palac stopala umjesto na površinu cijelog stopala. Ovo za posljedicu može imati halux valgus ili čukljeve.

Posljednja trkačica trči tako da cijelu površinu trupa „baca“ ispred sebe. Svaki njen korak ju zapravo spašava od pada na nos. Taj način kretanja zamara prednju stranu tijela i radi preopterećenje dok je stražnja strana neaktivna. Lože (m.biceps femoris, m.semitendinosus i m.semimebranosus), gluteusi (m gluteus maximus) uopće ne vrše svoju funkciju. Pri tome je još i pogrbljena što joj smanjuje kapacitet pluća. Kretanje je previše na fleksorima kuka (m.psoas,m. rectus femorisu) i nema ekstenzije u zglobu kuka.

To što su zadnje u skupini mi daje nadati se da nisu svi trkači u takvom ili sličnom stanju. No ovo se da promijeniti. Za samo nekoliko treninga bi se mogla značajno popraviti ova slika te se smanjiti mogućnost pojave ozljede. Naravno, za svaki od ovih primjera će trebati neko vrijeme da se u potpunosti isprave. Ali za to je potrebno ovo prepoznati i raditi na tome na stručan način i odgovorno. U ovom tekstu možete pročitati koliko je važna pozicija našeg tijela, a o tome ne brinemo dovoljno.

Jedan od meni važnih zadataka u životu je potaknuti što veći broj ljudi na aktivnost i na to da zavole pokret i kreću se. No moja je odgovornost ne činiti to na nečiju štetu kao u ovom slučaju.

Treba li vama prava škola trčanja? Pratite nas i saznajte sve na vrijeme.

Kako nas najjednostavnije pratiti? Pošaljite prijavu na newsletter putem ovog linka. U poruku upišite samo prijava na newsletter i sve ćete novosti dobivati jednom mjesečno na vaš mail.