Sjedeća civilizacija. Tako bi nas se nekako moglo opisati. Sve više nas radi sjedeći. Sjedimo kad smo slobodni, sjedimo kad se družimo… sjedenje je uobičajena pojava. Kretanja više nema ili ga je sve manje u „pravom životu“. Neki od nas koji više brinemo za svoje tijelo odlaze u oaze vježbanja, tamo gdje se treba biti aktivan. Odradimo svojih sat vremena 3 puta tjedno i to je to.
Čitam neki dan zanimljiv članak. Žena koja je aktivna, sportski tip kao i njen suprug govori o tome kako je njihov sin sjedilac. Čak su i kupili kuću na rubu šume sa velikim dvorištem i vrtom. No njemu nikada nije palo na pamet popeti se na drvo!
E, sad. Mama i tata vježbaju u studiju za vježbanje, no vjerojatno vježbanje ostavljaju tamo dok ponovno ne dođu na trening. Dijete se neće popeti na drvo ako to ne vidi od nekog svog autoriteta. I to je normalno. Tata je vjerojatno autoritet no on vježbanje ostavlja u svom rezervatu za vježbanje. Nakon toga je samo „normalan“ tata koji se ne penje na drveće. Glupo je također očekivati da će mali penjanje na drvo pokupiti od frenda. Jer i taj je klinac sigurno „sjedilac“.
Ma razmišljam o tome, o mom vježbanju ovdje u vježbaonici… Naučio sam puno o vlastitom tijelu od kada ovdje vježbam. Naučio sam neke zakone po kojem tijelo funkcionira. Zašto nešto ne treba raditi, a nešto drugo treba. Naučio sam da sam do sada vježbajući radio i vježbe koje su mi zapravo štetile. Zaboga, naučio sam čak da niti ne hodam kako treba, na ispravan način.
Nekako mi je šteta izaći iz vježbaonice i ostaviti to iza sebe do slijedećeg treninga. Znanje koje je funkcionalno i koje sam stekao volim koristiti. Ne ostavljati da mi koristi tu i tamo.
Pomislio sam što bi bilo kada bi pravila o pokretanju tijela ponio sa sobom izvan vježbaonice? Odlučio sam napraviti taj kuriozitet. Izašao sam sa treninga, pazio kako ću sjesti u auto. Kako ću hodati. Sada evo upravo sjedim uspravnih leđa. Ne „spigan“ kao što sam to do sada radio. Kakav je osjećaj? Jako dobar. Nekad se ne sjetim, nije to lako. Uvijek misliti na to da aktiviram gluteuse dok se penjem uz stepenice. Ali, zadao sam si cilj, malo po malo postajati svjesniji svog tijela. Izvoditi pokrete ispravno. Sjetio sam se hodajuće meditacije, pa ceremonije čaja… cilj je biti svjestan, u trenutku sada i ovdje cijelo vrijeme. Teško? Naravno! Vrijedno? O da!
Dakle, iznosim vježbanje izvan rezervata za vježbanje! Hoćete i vi?
