[GOST KOLUMNIST: Nastja Kulović]
Jednom prilikom, u jednom društvu, rekla sam da se ljudi vole družiti sa mnom što je izazvalo veliko čuđenje, gotovo sablazan. Nisam se hvalila, budući da nisam sklona samopromociji takva ideja mi nije bila ni u primisli; mislila sam da ističem notornu činjenicu – da se ljudi vole družiti sa mnom. Ali, kako sam kasnije saznala, ljudi to ne vole čuti. Svakoga tko kaže nešto lijepo o sebi unaprijed se osudi kao umišljenog, makar govorio ono što i drugi o njemu misle.
Što je još gore, ljudi rijetko govore lijepe stvari drugim ljudima.
Ja imam prijateljicu koja bi, kad god bi netko u društvu dao kompliment nekom drugom, rekla da je i ona to pomislila i prokomentirala – u sebi. Valjda smatramo da se takve stvari podrazumijevaju.
Ali, ljudi vole čuti lijepe stvari o sebi. I zato bismo ih trebali govoriti drugima, na glas!
U jednoj knjizi o roditeljstvu, kojoj se ja svako malo vratim, postoji vježba koja se zove vježba pozitivnog preplavljivanja. Zamišljena je tako da roditelj posjedne dijete i potom hoda oko djetetove stolice i glasno izvikuje sve one predivne stvari o djetetu koje mu padaju na pamet.
Predlažu da to rade i bračni partneri međusobno.
U knjizi kažu da dijete ispočetka može biti nepovjerljivo ili zbunjeno jer treba izvjesnog vremena da se naviknemo da nas netko jako hvali. Pitam se: zašto je tako, zašto smo naučeni biti nepovjerljivi, zašto teško primamo komplimente, zašto nam nije normalno da nas hvale?
Već petnaest godina raznim ljudima postavljam isto pitanje: zašto na početku nekog odnosa odmah ne kažemo sve ono što mislimo i osjećamo, prvo o sebi, a onda o drugima? Zašto odmah ne kažemo: Zeko, sladak si, kad ćemo to ionako reći, kroz neko vrijeme?
Već petnaest godina me razne prijateljice pitaju: što on radi, zašto ne kaže što hoće, što to znači?
Ne odnosi se to samo na romantične odnose, kalkuiramo na početku gotovo svakog odnosa.
Vjerujem da postoji ponašanje prikladno nekoj situaciji i da neke stvari trebaju ostati neizrečene, pa se tako moj dragi prijatelj neće među poslovnim partnerima hvaliti da peče najbolje kokice na svijetu ili da Martina, moja partnerica u vježbanju, u pregovaranju s Kinezima neće pokazati da je zapravo nježno, duhovito biće s kojim se ljudi vole družiti. Ali, često se pitam: čemu sva ta pretvaranja, igre, taktiziranja kad smo puno bolje osobe onakve kakve jesmo onda kad se ogolimo? I nama samima je draže biti mi sami. Glumljenje isrcpljuje, pa zašto onda navlačimo štitove, maske, zašto se tako jako bojimo izložiti? Što to čuvamo, a što može biti povrijeđeno? Svoj ego?
Neki dan u Vježbaonici, prvi dio našeg treninga je po prvi put umjesto Jelene, vodio Jan. Jelena se čudila što smo Martina i ja tihe, što ne stenjemo, ne prigovaramo… Poslije sam, u šali, komentirala da ljudi imaju potrebu biti prihvaćeni pa se zato trude svidjeti drugim ljudima.
Sad shvaćam kako sam sama sebi dala odgovor na svoje pitanje, ali to me tjera da postavim novo: radimo li sve to – suzdržavamo se, pretvaramo, taktiziramo, ne izgovaramo – samo zato da bismo se svidjeli drugima, da bi nas drugi prihvatili? I koji dio nas drugi tada prihvaćaju?
Da sam ja prešutjela da se ljudi vole družiti sa mnom i onda zavela ljude kojima sam to rekla, bi li tada naše prijateljstvo bilo postojanije? Da ne pozdravljam druge roditelje u vrtiću ili susjede u zgradi, kao što mnogi rade, bi li ostavila jači dojam na njih? Da manje pričam, da pričam tiše ili glasnije, da ne kažem svaku glupost koja mi padne na pamet, da li bih bila bolja osoba? Ili to više ne bih bila ja?
Da vježbam bez riječi, bi li to imalo većeg učinka na moje tijelo nego što aktiviram sve mišiće i pritom jaučem? Bi li me Jelena i Martina tad više voljele ili se vole družiti sa mnom baš zbog toga što sam takva kakav jesam? Ups, jesam li ja to opet rekla da se netko voli družiti sa mnom? Očito nikad neću naučiti!
Ne mogu si pomoći, ja maštam o svijetu u kojem bi svi ljudi pozitivno preplavljivali druge ljude, u kojem ne bi bilo dvosmislenosti, suzdržavanja, nepovjerljivosti. Maštam o ljudima koji izgovaraju ono što misle i osjećaju, koji se usude biti oni sami, o ljudima koji hvale jedni druge, koji se glasno smiju i koji ne skrivaju svoje srce u strahu da će ono biti slomljeno.
Zamišljam sad idući trening s Jelenom: sjedimo na biciklima, izvodimo neizvedive vježbe, a ona hoda oko nas i govori sve one predivne stvari o nama koje joj padaju na pamet. Bit će to jedan predivan trening nakon kojeg ćemo se osjećati bolje; napokon će netko drugi reći ono što Martina i ja vidimo svaki put kad se na treningu pogledamo u ogledalo, ali to ne govorimo na glas, valjda zato da ne ispadnemo preumišljene.
