Kod svjesnijih ljudi, ljudi koji traže odgovore, neminovno će doći do trenutaka kada će shvatiti kako je prijeko potrebno otpustiti kontrolu. Kontrola ubija život. To znam, u to sam se uvjerio I u to sam siguran.
Prepuštanje, otpuštanje kontrole kreira, daje životu da se događa. No, opet, pogrešna tumačenja i načini na koje to radimo donose nezadovoljavajuće rezultate stoga oni koji su probali na pogrešan način otpustiti kontrolu, nakon neuspjeha hvataju se kontrole još jače nego prije “puštanja kontrole”.
I ja sam puštao kontrolu na pogrešne načine, pa joj se vraćao nakon neuspjeha. Ali, izgleda da sam uporniji pa sam ponovno pokušao pustiti, na malo drugačiji način. Modificirao sam i iz svakog pokušaja učio.
Sada sa zadovoljstvom mogu reći kako sam u nekim dijelovima života značajno pustio kontrolu. Moram li napomenuti da su to dijelovi života kojima sam sada najzadovoljniji?
Od kad sam u vježbaonici, dobivam odličnu lekciju o kontroli. Da sam ju mogao dobiti ranije na neki drugačiji način, mislim da bi svi promašaji i svaki povratak kontroli bili suvišni. Ne bih ih morao proći. No što je- tu je. Valja mi sada to usvojiti i biti zahvalan što mi se uopće dogodilo.
Evo ukratko onoga što sam naučio: Kako bi prestao kontrolirati, trebaš prvo postati majstor u kontroli. Paradoks? Čini mi se kako ih sve više u životu otkrivam. Kada si slab, ne znaš što i kako radiš, uglavnom radiš pogrešno, kontrola je jedino za što se možeš uhvatiti, a da izgleda dovoljno stabilno. To je kontrola iz straha. Naravno, ako ostaneš u ovoj fazi nećeš nikada prestati imati potrebu za kontrolom. Nećeš nikada moći prestati kontrolirati. Prebacit ću ovo u analogiju vežbanja. Kad sam već spomenuo vježbaonicu. Odeš u teretanu i počneš vježbati. Nemaš snage, znanja ni iskustva. Sve radiš sam. Nemaš nekoga tko te zna i može provesti kroz proces, da te uputi, ispravi… Shvatiš načine kako ćeš nešto uspjeti napraviti, radiš to uglavnom pogrešno, nestabilan si, teško i sporo napreduješ jer jednostavno radiš pogrešno. Ipak, navikneš se, ozljeđuješ si tijelo, povećavaš nejednakost snage u dijelovima tijela umjesto da ju smanjuješ, no ipak uspjevaš podizati sve veći teret.
Radiš tako onda se “slučajno” dogodi ozlijeda, nisi motiviran, moraš se tjerati na treninge. Na kraju prestaješ. Odustaješ. To je način na koji se ne napreduje, samo to većina ljudi ne vidi. Radimo to isto sa poslom, vezom, hobijem, prijateljima, djecom… I odustajemo, ozljeđujemo se. Čim se oporavimo, dođemo k sebi, nastavimo gdje smo stali. Zapravo se vraćamo tamo gdje nas je ozljeda ili odustajanje vratilo.
Na ovaj način pokušavamo kontrolirati, zadati si pravila NE SMIJEM JESTI ČOKOLADU, MORAM TRENIRATI 5 PUTA TJEDNO, MORAM ONO, NE SMIJEM OVO… život postaje mučno slijeđenje zadanih pravila i još mučnija kršenja zadatih pravila. Mislimo da je to jedini način za napredak.
S druge strane, kada kreneš puštati kontrolu, prvo nauči što prava kontrola je! Opet, u vježbanju, nauči kako tvoje tijelo radi, nađi nekoga (trenera) tko će ti to pojasniti, koji će te naučiti. Koji zna. Radi malo po malo, nauči kontrolirati svoje tijelo, neka ti to bude cilj. Ali i propituj ono što te uče, razmišljaj svojom glavom. Svaki mišić, svaki zglob na tvom tijelu ima funkciju, smisao I zadatak koji obavlja. Blago ću reći da to na našim tijelima trenutno ne funkcionira baš tako. Potrebno je to naučiti. Kada to svladamo, možemo krenuti dalje. Napredovat ćemo jednostavnije, bezbolnije I brže. Neće biti ozljeda niti odustajanja. Sa zadovoljstvom ćemo odlaziti na treninge.
Kada naučimo svoje tijelo kako treba raditi, svjesno uključujući svaki mišić koji je potreban za pokret, tada možemo krenuti prema puštanju kontrole, naučeni mišić će sada znati što mu je činiti. Jednostavno, nije li?
Uspio sam u tome u dosta dijelova života, sada to radim sa vježbanjem i prvi put bez nagovaranja samog sebe odlazim na treninge. Napredak je vidljiv gotovo svakodnevno. A ne kontroliram ništa, ne tjeram se ići na treninge, ne ustežem se jesti “zabranjenu” hranu, iako je jedem puuuno manje nego prije. Potreba je nestala sama od sebe, valjda zbog povećanog nivoa zadovoljstva u životu više nemam potrebe zadovoljstvo tražiti u confort foodu. Valjda, no nije ni bitan razlog, bitno je da puštam kontrolu, a život je sve koherentniji… e, da sam ranije došao u vježbaonicu….
