[GOST KOLUMNIST: Nastja Kulović]
Roditelji su djetetov svemir. Tu sam rečenicu nedavno pročitala i ta me rečenica od tada ne pušta na miru. Od početka mi je bilo jasno koliko veliku ulogu roditelji imaju u životu nezaštićenog bića koje se ne može brinuti o sebi, ali reći mi da sam ja njen svemir, to cijelo beskonačno prostranstvo sa svim zvijezdama, planetima, meteorima, satelitima… to mi se učinilo malo previše. K tome još vjerujem da je svemir sve ono što postoji: i materija i energija i prostor i vrijeme.
Roditelji su djetetov svemir. O tome sam razmišljala kad je Vlatka na vježbanje povela Martu: veselu mršavicu na vratima puberteta koja je došla mami praviti društvo dok ona vježba u Vježbaonici. Marta nije “morala” tamo biti, a činilo se kao da nigdje drugdje ne bi radije bila. Čitavih sat vremena našeg treninga nije predahnula, ili se spretno penjala na tortu od nekoliko trampolina koju je napravila slažući jedan na drugi ili je tražila neki novi rekvizit koji još nije isprobala, ne skidajući smješak s lica i komucirajući s nama paćenicama kao da nas oduvijek zna. Marta je samouvjerena i slobodna mlada tinejdžerica koja u svojoj mami imam potporu, ali nije o njoj ovisna. Marta se ne srami, ne skriva se mami među noge u prostoriji s nepoznatim ženama koje stenju i pušu, ne cvili, najčešća riječ koju izgovara nije joj drugo i ne radi sve ono što inače radi moja dvoipolinešto godišnjakinja pa nije čudno da me je Martino ponašanje zateklo. Pitala sam se je li Marta takva zato što je Vlatka njen svemir i ako je zaista tako, koliko šanse onda mi imamo.
Dok sam pedalirala i stiskala i istezala i jačala i sve ono što gotovo istovremeno radim dok vozim bicikl pod Jeleninom palicom, u glavi sam vrtila film od tog jutra: spremamo se u vrtić, jedva sam ju probudila nakon što mi je odlučno rekla da ju pustim, da bi ona još malo spavala (da, točno tim riječima), nakon što ju nisam pustila dovoljno dugo i nakon što smo jedva obavile jutarnju higijenu (za vrijeme koje se ona nije mogla sjetiti kako se zove vrećica koja se puni kad joj se piški što je prijetilo da završi s prvim slomom da ja nisam počela panično vikati: mjehur, zove se mjehur!) i sada stojimo pred najtežim dijelom jutra – odabirom odjeće. Ona se želi oblačiti kao dečko, a mi u ormaru imamo uglavnom žensku (nasljeđenu) robicu. Ono što je sinoć odabrala više ne dolazi u obzir, a na sve što joj nudim uz argumente kako bi to pravi dečki nosili, ona govori moju najomraženiju riječ za koju mislim da će me koštati bar pola života: drugo. I tako kreće rat s drugim. Drugo zapravo ne postoji, to je njen način da mi kaže da ne želi u vrtić, ali teško je toga uvijek biti svjestan. I tako što više drugog ja nudim, to više drugog ona traži, a kad ju molim da prestane govoriti drugo, ona se počne derati. Ja pokušavam biti mirna, ali to uskoro završava mojim odlaskom iz njene sobe na što se ona počne gušiti u suzama i vikati da dođem zbog čega se ja, naravno, vratim i molim ju da se smiri, a kad se malo primiri, kroz zube izgovara: druugoo, ja bi drugo. Nije teško pretpostaviti da na to ja skroz poludim, počnem bacati sve majice po sobi i govoriti: evo ti drugo, biraj. Na kraju ju obučem na silu (što sam i ranije pokušala nekoliko puta, samo da se zna) i nas dvije odlazimo posvađane u vrtić gdje se, na rastanku ipak izljubimo. Ostatak dana se ja osjećam kao najgora majka na svijetu, a kad ju teta u vrtiću nagradi jer je baš danas bila najbolja u grupi, ja sam potpuno poražena.
Srećom, dan je završio vježbanjem što znači da sam ja dobila priliku da ispraznim um, a ona da možda ipak zaboravi. I eto zatičem samu sebe kako gledam Martu, vrtim pedale i vrtim film.
Priznajem sama sebi da ponekad maštam o tome da jednog dana osvanemo na naslovnici nekog časopisa na kojoj ću ja izgledati odmorno, a ona super chic (obučena kao dečko) i za koji ću ja izjaviti da imam savršeno dijete, da sam savršena mama i da je naš svemir savršen.
Ali, istina je da nemam savršeno dijete. I istina je da ja nisam savršena mama, da se ponekad derem i bacam majice iako čitam puno knjiga koje kažu da se ne treba derati i bacati majice.
I istina je da imam dijete koje je savršeno u svojoj nesavršenosti, da sa svakim danom učimo bolje komunicirati, više se razumjeti i naučiti kako živjeti u nesavršenom svemiru.
Na kraju tog dana, dok sretno iscrpljena izlazim iz Vježbaonice, dočekuje me njeno nasmijano lice i stotine pitanja: jesi vježbala, a kad ću ja ići na vježbanje, a kad je to vježbanje za male, jel tebi vježbanje malo, a kad bude onda ćete vi doći po mene, jel tako…, a kad dođemo doma, ona legne na pod, digne noge u zrak i kaže: mama, ajmo sad vježbati. Skuplja noge dok govori raširi, smije se i zove tatu da nam se pridruži i tako ja vježbam i nakon vježbanja i u tom trenutku zaraznog veselja znam da nam to svemir šalje poruku da će s nama sve biti u redu.
