Priču valja početi od početka, kronološkim slijedom kako ju je povijest pisala.
Jednom, ne tako davno, tamo negdje u naselju Črnomerec, živjela je jedna mala crna djevojčica. Jednog se dana, legenda kaže, povjerila svome ocu. Bješe joj pet, ne više od toga. „Tata, ja ću jednog dana imati nešto svoje!“ Tata se osmjehnuo, ne pridavši previše pažnje malenoj djevojčici. Legenda kaže dalje, da je djevojčica kao i sve druge rasla sretno i veselo. Učila je, igrala se i bila divno dijete. Imala je snove. A kako znamo, djevojčice sa snovima postaju žene s vizijom.
Prije pet godina, 2012.godine otvorila sam vrata studija za vježbanje, Vježbaonica. Tada sam to fizički napravila. Sama Vježbaonica se godinama kreirala u mojoj glavi. Svaki odrađeni trening, svaki vježbač koji mi je prošao kroz ruke, svaka edukacija koju sam pohađala kreirala je jedan dio slagalice moje Vježbaonice. Niti sam znala kako će se to dogoditi niti kada. Znala sam da hoće iako ni ja sama nisam znala kako na početku, kada sam još tijekom studija počela raditi pola radnog vremena u jednom zagrebačkom studiju. Čim sam nogom kročila u njega znala sam da je to ono što želim imati. Ono nešto moje u čemu sam se pronašla. Poželjela sam imati svoj studio za vježbanje. Savršeni spoj kreativnosti, moje struke i uslužne djelatnosti. Razmišljala sam i o birtiji no nije mi to bilo dovoljno kreativno.
Ideja je bila stvoriti mjesto gdje se pametno vježba. Mjesto gdje vježbač želi doći
vježbati i gdje se želi vraćati po još treninga.
Zbog kvalitetnog treninga i usluge. Zbog detalja koji čine Vježbaonicu. Svježeg i otvorenog prostora, raznih rekvizita, domaćeg ugođaja. Vježbači se ovdje trebaju osjećati kao kod kuće. Sve im je poznato i svi ih poznaju. Svaki trening je ujedno i edukacija kroz koju oni uče o svom tijelu i njegovim mogućnostima. Upoznaju ga kao najboljeg prijatelja. Vježbaonica je trebala biti mjesto gdje treneri žele raditi. Gdje imaju neometane uvjete za rad, za naparedak, za realizaciju svojih ideja. Oni moraju biti podržani dobrom organizacijom koja im omogućava da neometano rade svoj posao. Ona je trebala biti mjesto gdje treneri žele raditi. Onako, iz gušta.
U cijelu sam priču krenula glavom.Nakon razrađene ideje, istražila sam tržište. Ponudu i potražnju. Skupila kapital, iznajmila prostor i krenula raditi. Moj prvi radni dan sastojao se od dva treninga. Jedan individulni i jedan grupni na kojem je bila samo jedna vježbačica. Svo svoje znanje i iskustvo uz veliku podršku roditelja i prijatelja uložila sam u svoj san. Rekla bih da sam radila bez straha no lagala bih. Bilo je puno straha i puno naučenih obrazaca koje sam kopirala od drugih jer nisam tada znala drugačije. Od samog početka ideja je bila da stvorim tim ljudi, trenera, koje ću ja voditi u edukativnom i organizacijskom smjeru. Da se to ostvari i sama sam morala prijeći put od trenera do voditelja i učitelja. Put koji je trajao ukupno dvanaest godina.
Od samog otvaranja Vježbaonica je bila isplativa investicija. Od prvog mjeseca rada ona pokriva sve svoje troškove hladnog pogona. Kroz nju je prošlo sad već dosta trenera od kojih su neki radili četiri godine, neki dvije a neki nisu prošli dalje od edukacije koja je obvezna prije početka rada. Proces je to kroz koji sam ja morala proći da se mogu nazvati učiteljem. I svaki trener da se može zvati trenerom. Inicijalno ulaganje je bio moj osobni kapital koji sam „skupila“ odvajajući na stranu dio novca od svake plaće koju sam zarađivala 7 godina. Sjećam se od prve sam plaće odvojila 150kn. Tada nisam znala za što odvajam. Jednostavno sam to radila.
Kroz Vježbaonicu je prošlo mnogo vježbača različitih profila. Neki su htjeli smršaviti. Otišli su jer nisu imali osjećaj da im to pružamo. Neki su željeli samo reći da vježbaju a nisu htjeli realne promjene. Otišli su jer se kod nas moralo vježbati i mijenjati. Neki se jednostavno nisu snašli kod nas. Možda zbog mene, možda zbog trenera, možda zbog članarina viših od prosjeka ili zbog tipa treninga. Neki su ostali. Promjenili tijela, život. Svaki vježbač predstavlja jedan period Vježbaonice. A bilo ih je. U jednom periodu radila sam sama. Tada sam dolazila dvokratno. Svaki dan. Subotom, kada nisam vodila treninge, dijelila sam letke i odgovarala na mailove. Razrađivala posao. Plaćala račune i kreirala nove investicije. Educirala se. Nakon toga je došao period trenera. Učila sam ih kako da rade. Učila sam ih najbolje što sam mogla, ostavljajući prostor da se sami razvijaju i rastu. Iz tog perioda sjećam se mojih pokušaja da budem voditelj i stvorim tim. No, još je uvijek to bio „one man band“. Skupina individualaca koja odlično radi svoj posao. Digli smo Vježbaonicu i oblikovali njen kostur. Uvedena je dijagnostika kao obvezni dio priključivanja treninzima u Vježbaonici. Bio je to novitet kod nas.
U vježbanju vas nitko na ništa ne obvezuje. Samo dođete i vježbate. Ali, ne u Vježbaonici.
Ona je više od vježbanja. Ona je iskustvo, doživljaj, emocija.
Ona vas obvezuje jer vam daje puno. Kroz nju rastete i učite. Treći period Vježbaonice je upravo završio. Možda najturbulentniji period. U njemu je iz Vježbaonice otišlo pet trenera u godini dana. I kada se to događalo bila sam svjesna da se mora dogoditi. Da je to proces prema kreiranju Vježbaonice kakvu sam zamislila prije pet godina. Po prvi puta ja sam morala otići iz Vježbaonice. Odmaknuti se od cijelog procesa stvaranja. Po prvi puta nisam mogla „pomoći“ Vježbaonici fizički. Nisam mogla zasukati rukave i primiti se treninga. Odraditi treninga koliko je potrebno, zamijeniti, „uletiti“. Morala sam naći druge načine na koje i dalje mogu utjecati na rast Vježbaonice. Tako je započela moja učiteljska i voditeljska faza. Tako je Vježbaonica započela svoju fazu kao samostalna priča, odvojena od svoje gazdarice. Moje dijete je odraslo…
Možda će vas zanimati: Možeš li podnijeti da ti bude bolje
