Piše:Miro Skender
U Vježbaonici egzistira i koristi se hrpa rekvizita. No danas ću pisati o jednom koji me je potaknuo na razmišljanje. Potvrdio je neke stvari koje sam i sam počeo raditi u životu. To je obična cijev do određenog nivoa napunjena tekućinom. Prvo što se događa kada ga uzmeš u ruke je da ne ide baš kako ti hoćeš. Moraš svladati balans. Usporiti pokrete. Biti svjesniji onoga što radiš. Biti sada i ovdje. To je rekvizit koji ne dopušta automatsko odrađivanje vježbe. A svjesno vježbanje je, to već svi znaju jedna od temeljnih vrijednosti vježbanja u Vježbaonici.
Sva sreća, ova glupa cijev s vodom je i dalje samo cijev s vodom i radi kao i do sada. Napada slabosti. Jer kako će nešto postati jako ako ga ne dovedemo do izazova? Kako će nešto postati jače ako ga poštedimo? I na kraju kako će tako slabo i nejako proći kroz izazov kada nema niti trunke snage?
Kako rekoh na početku, počeo sam i sam ovo primjenjivati u životu. Što time dobivam? Dobivam Suočavanje s onim s čim se ne želim suočiti. Dobivam to da postajem jači tamo gdje su do sada bile slabosti. Dobivam samopouzdanje, samopoštovanje i mogu činiti stvari koje nisam mogao do sada. Vrijedi li se zbog toga izazvati? Meni je to isplativo. Tko bi rekao da ću nešto naučiti od jedne cijevi?!
