[GOST KOLUMNIST: Vesna Širanović]

Gotovo svakoga dana, više od četrdeset godina,  barem dva puta dnevno  vozim se zagrebačkim tramvajima.

U tramvajima je najteže preživjeti sve one koji nose ruksake i ne skidaju ih po ulasku. Ne razmišljaju o teretu na leđima, vrte se, okreću, meškolje,  guraju i ruše sve pred sobom (bolje rečeno iza sebe) potpuno nesvjesni  (ili ih nije briga) za činjenicu da zauzimaju puno više nego što je njihova osobna veličina i težina.

Druga kategorija su nerazboriti. Tu najviše ubrajam naše drage starije sugrađane. Nikada mi nije bilo jasno zašto na plac idu baš u najvećim gužvama, kad zaposleni idu na posao, a učenici u školu. Kao da je pola sata prije ili kasnije u njihovom životu prepunom obveza nemoguća misija.

Teško je i svakim danom sve teže preživjeti sve one koji u tramvaju glasno telefoniraju. Rješavaju poslovne ili ljubavne probleme, tračaju susjede, ponekad iznose i posve neprikladne pikanterije, naporni za uši i za sve kojima su vlastiti problemi dovoljni  pa im ne trebaju tuđi.

A tko su najnemilosrdniji? Tko ulijeće razgrćući snagom vlastitih mišića sve pred sobom i juri do prve slobodne stolice ne gledajući ima li potrebitijih? Ako ste pomislili na mlade, griješite. U tramvajima su najgori suputnici  muškarci i to oni od 45.-e  godine na više (čast iznimkama).  Digli su se s kauča, sa stolca u kafiću ili na radnom mjestu i jedino što ih vodi je misao kako opet sjesti. Ruše sve pred sobom i nema šanse da ostanu bez stolca. Kraj njih stoje djedovi  sa štapovima, trudnice s trbuhom do zuba, majke s malom djecom u naručju… oni čitaju novine (a što drugo nego sportske stranice), gledaju kroz prozor, spavaju, u novije vrijeme tipkaju po mobitelu ili slušaju glazbu i dovoljni su sami sebi. Ustajanjem čekaju do zadnjeg trenutka, kad se vrata na njihovoj stanici već otvaraju pa se nakon njihova izlaska još pola naredne stanice barem troje putnika vraća u normalu.

E sad, kakve veze imaju tramvaji i muškarci srednjih godina s vježbanjem? Pa, jednostavne: sve statistike govore da žene žive dulje od muškaraca. I to ne samo zbog genetike. Ne samo zato što u prosjeku kvalitetnije jedu nego i zato što se više kreću, na poslu, u kući, u prirodi, što nose s placa u rukama, što usisavaju stan, vješaju rublje, trče s djecom po igralištu, vode ih pješke na aktivnosti, glačaju… Ukratko – kreću se i vježbaju.  Što u manjem broju voze automobile a više hodaju. I na kraju, da zaokružimo priču, što u tramvajima više stoje.

Leave a Comment