Dugo sam već trener. Imam 11 godina iskustva. Bilo je dana kada sam radila i više od osam sati treninga dnevno. Kažu da postanes majstor u nečemu nakon 10000 sati. Taj sam broj davno prevalila.
Jedno od pravila koje sam naučila je da napreduju samo oni koji mogu prihatiti boljeg sebe. Bilo da su došli s bolovima, moraju podnijeti da mogu živjeti bez boli. Oni koji žele nešto postići moraju prihvatiti da to mogu prije nego što to mogu. Sa znanjem koje imam i koje sam prenijela na svoje trenere možemo pomoći svakome da ostvari svoj cilj. Čak i onima kojima medicina ne daje velike šanse za oporavak ili napredak. Ne radimo na specifičnim ciljevima, ipak oni se “sami od sebe ” događaju. Problemi sa leđima prestanu jer je vježbač zavolio vježbanje. Kilogrami odlaze jer je vježbač zavolio vježbanje, trče se polumaratoni, maratoni, pobjeđuje se na kvartovskim turnirima u ping pongu… samo zato što su zavoljeli vježbanje kod nas i to je postalo samo sebi svrha. I dobri smo u tome. Kod nas ćete gotovo sigurno zavoljeti vježbanje. No postoje i oni drugi. Dugo mi je bilo žao ljudi koji na prve znakove napretka odustaju. Oni ne mogu podnijeti da postanu bolji. Nešto u njima im ne dozvoli. Kažem, nekad mi je bilo žao jer sam vidjela koji potencijal imaju. Jer sam vidjela što mogu postići ako ulože malo energije. Ne žalim ih više. Netko je je tu da se mijenja, netko će iz straha od promjene pobjeći od najboljeg načina da se promjena dogodi. I sretna sam kad odu jer tada u rasporedu imam još jedan termin za one hrabre. Za one koji mogu podnijeti da su bolji. Da rastu i razvijaju se. I kao po pravilu, za jednog koji ode, a mogao je bolje dođu dva koja žele i mogu. Koji uz nas postanu bolja verzija sebe. Nije uvijek tako bilo. Nije mi se to događalo na ovaj način prije nekoliko godina. I ja sam trebala prihvatiti da to mogu i da je u redu da imam takav učinak na svoje vježbače. No ja sam samo imala hrabrosti i volje da budem bolja ja.
