Piše: Jasna Krištof
Kretanje, kinetika kretanja nasuprot statike. Vožnje biciklom, duge šetnje na vjetru, suncu, kiši ili snijegu, svejedno.
Sve to da, ali, vježbanje u zatvorenom prostoru nikada nije bilo „moj izbor“. Nisam htjela ni pomišljati na ništa vezano uz to.
Onda sam, za vrijeme jedne kasno jesenske vožnje biciklom prošla pored oglasnog stupa na kojem je bio letak Vježbaonice. Prošla sam stup, odjedanput stala, vratila se, pročitala sve što piše na letku, upisala podatke u mobitel, nazvala i prijavila se za probno vježbanje.
Bio je to početak. Početak moje promjene mišljenja o vježbanju u grupi i zatvorenom prostoru.
Kada sam vidjela Jelenin poziv za pisanjem priče, prvo sam pomislila čemu to, što se tu ima pisati i pričati – vježbanje je zdravo! Zatim sam se zatekla kako razmišljam o SVOJOJ priči, o tome zašto sam se ja odlučila na sve to, tj. od kuda promjena mišljenja i baš taj izbor. Mogla sam uložiti to vrijeme u nešto drugo (npr. učenje francuskog, padobranstvo, tango…), a nisam. Zašto sam izabrala Vježbaonicu kad ima i sličnih sadržaja u susjednoj ulici? Zašto već treću godinu iz mjeseca u mjesec ne preskaćem termine?
Postepeno sam otkrila da je ta vrsta vježbanja za mene „aktivna meditacija u pokretu“. Vremenom, kada naučite što i kako treba za dobro obavljanje vježbi, obavljanje zadatka zaokuplja. Zaokuplja svjesni um, ali ne previše (slično kao i sa učenjem vožnje automobila, učenje ili kad već imate kilometre iza sebe). Aktivnost oko ponavljanja vježbi fokusira, okretanja pedala na biciklu je repetitivna, mehanička. Kada je svjesni um zaokupljen, njegov nesvjesni dio rješava probleme.
U nekom drugom okruženju npr. doma, ili samo zamišljajući da trebam napraviti par vježbi, ne bi išlo, odustala bi već u startu. Ali dok sam u Vježbaonici i dok „izvlačim“ najviše iz vježbi, dok okrećem pedale, koristim neki od rekvizita, paralelno probam ne zaboraviti osvijestiti i zategnuti mišiće leđa, trbuha, nogu – sve to postaje moguće, a da i sam ne znaš kako (hologramsko pamćenje?!? J).
Svakim odlaskom na termin u „kondiciju“ dovodim i svoju volju, disciplinu, odluku, upornost, ustrajnost, ne zapadanje u zonu komfora već izlazak iz nje, istraživanje i pomicanje svojih granica (tjelesnih i mentalnih)….
A to je obrazac za sve u životu. Pretvoriti nemoguće u moguće, porušiti vlastita ograničenja (koja postoje jedino i samo u našem umu) i na njihovo mjesto usaditi nova, pozitivna, zdrava, motivirajuća.
Znam da u životu moramo praviti izbore. Nije toliko važno što odabiremo, ali je važno da je to NAŠ izbor i da nas motivira. A ta pokretačka sila pravljenja izbora, koja nas ljude, kao tjelesna i energetsko duhovna bića pokreće i motivira govori nam da ne možemo pobjeći od sebe i svojih (bilo svjesnih, ili nesvjesnih) potreba.
Za kraj:
„Postoje dva dana u godini u kojima prečesto boravimo, premda u njima ne možemo učiniti baš ništa. To su jučer i sutra. Zato je upravo danas pravi dan za ljubav, vjeru, život!“ Dalai Lama
Ali i dan za promjenu mišljenja, promjenu nevidljivih vjerovanja i donošenja NAŠIH odluka koje nas motiviraju i pokreću! Bez toga ni ova priča ne bi bila napisana.
Uvijek imam(o) izbor, odluka je na nama!
„Ne pobjeđujemo planinu, već same sebe!“ (autor mi je nepoznat, poruka mi se sviđaJ)
