Piše: Nastja Kulović
Postoji jedna knjiga, Fantastične leteće knjige gospodina Morrisa, koju često čitam svom djetetu. U njoj je rečenica koju izgovara gospodin Morris, a koju planiram isprintati na zid njene sobe kako bi odrastala neprestano ponavljajući tu rečenicu. Ona glasi ovako: Svačija je priča važna!
Moja priča nije jedna od onih velikih priča, nije nevjerojatno svjedočanstvo koje ljude ostavlja bez daha. Moja je priča jedna sasvim obična priča, ali ju pišem jer, vjerujući gospodinu Morrisu, vjerujem da je i moja priča jednako važna.
Znate koja je okosnica moje priče? Ja vježbam. Dva puta tjedno, po sat vremena.
Iz ove perspektive čini mi se da je počela jako davno, ali je zapravo počela tek onog dana kad sam odlučila oglušiti se na sve razloge protiv, sve otpore i argumente koji su se činili savršenima: predaleko je, nemam vremena, ionako ne mogu biti vitka ako ne pazim što jedem, hladno je, vruće je… znate ih sve, sigurna sam.
Moja je priča počela tek kada sam na vježbanje prestala gledati kao na obvezu koju moram uskladiti s ostatkom svog života i počela o njemu razmišljati kao o dijelu svog života i to onom dijelu koji me čini zadovoljnom.
Nisam „skinula“ 15 kila u rekordno brzom vremenu, nemam duplo veće mišiće, ne mogu istrčati maraton, ponekad ne mogu ni nositi dijete od 15 kila duže od pet minuta, ali to ionako nije moja priča.
Možete zaključiti kako sam ja svoju priču zapravo već ispričala: žena vježba i nema se tu što dodati. I zapravo nema. Onima koji vježbaju je to dovoljno da znaju što želim reći.
Ali moja priča nije za njih, već za onog jednog neodlučnog vježbača koji će vježbač tek postati, onog koji u sedam navečer kad vani pada kiša rađe sjedne ispred televizora nego obuje tenisice, onog koji baš nikako ne voli da mu drugi govore što on sad mora, a ionako ne želi imati velike mišiće… njemu ja pišem OVO:
Dragi neznanče,
Dozvoli da ti ispričam jednu kratku, ali važnu priču.
Jednom davnom bila sam dijete koje je treniralo plivanje, a natjecateljski duh mi je bio praktički mrtav. Uz to, nisam voljela autoritete i uvijek sam se uspoređivala s drugima. Ne možeš plivati dok se osvrćeš, to sada znam. Tada sam uvijek tražila izgovore zašto da nešto ne napravim, a bilo koja tjelesna aktivnost osim samog plivanja je u meni izazivala velike otpore. Nakon nekog vremena sam odustala, što drugo?! Zaključila sam da je sport ionako precijenjen i da je hodanje sasvim dovoljno kretanje.
Kao djevojka sam bila neodlučna, sklona odustajanju i osvrtanju, pogrbljena i nezadovoljna svojim tijelom. Često su mi govorili da sam lijepa, ali se nikad tako nisam osjećala. Imala sam periode prejedanja, periode izgladnjivanja, epizode maničnog preskakivanja užeta u bakinoj bašti, ali nikad ni u čemu nisam ustrajala.
Kad sam postala žena, shvatila sam da će mi život proći u nezadovoljstvu samom sobom ako nešto ne promijenim. Od tad sam za samu sebe napravila mnogo toga, i lošega i dobroga, ali najvažnije je što sam ustrajala u vježbanju. To ti je moja priča: ja vježbam.
Znaš što mi je vježbanje donijelo? To što sam danas zadovoljna žena bez grbe na leđima, samouvjerena partnerica koja se ne srami svog tijela, uspravna mama koja izvudi čuda na pilates lopti (barem u očima četverogodišnjeg djeteta), gipka djevojka koja vjeruje kad joj kažu da je lijepa, dijete s vretenastim mišićima koje traži načina kako da napravi ono što mu se isprva čini nemogućim. Savladala sam svoje otpore, dosljednija sam u onome što radim, manje odustajem, lako prepoznajem loše izgovore, postavljam si više ciljeve, imam alat za učinkovito otpuštanje stresa, a što je najbolje od svega: tako volim samu sebe; često zastanem na ulici kako bih pogledala ženu koju vidim u izlogu i svaki put se iznova oduševim kad shvatim da sam to ja.
I zamisli, sve zato jer sam izabrala dva sata tjedno raditi nešto za sebe, samo dva sata koja bi ionako potrošila na nešto drugo, manje ili više korisno.
Tebi na dušu ako želiš TO propustiti! Ali nekako znam da nećeš. Veselim se tvojoj priči.
Tvoja
Nastja