SMISAO U TRAŽENJU-IZMEĐU REDOVA VJEŽBANJA

piše Nastja Kulović

Koliko puta do sada ste čuli da je važno putovanje, a ne stizanje na cilj? Stotinu puta, vjerojatno.
Koliko puta ste promislili o tome? Iskreno, živite li po tom principu?
Da mene, onu koja pati jer ovaj zemaljski život ipak neće trajati vječno, pitate živim li tako, bez razmišljanja bih uzviknula: da! Gledam na život kao na putovanje, ne veselim se što će jednom završiti.
Ali kad sam nedavno na treningu pokušavala izvesti vježbu koja je bila komplicirana jer nisam mogla održati ravnotežu, zbog čega sam se rušila s nestabilne podloge, počela sam cmoktati, puhati i ljutiti se jer usprkos svim mogućim i nemogućim treninzima do sada, meni nije išlo! Matea je mirno rekla da je vježba traženja načina na koji ćemo vježbu izvesti. Tražite svoju ravnotežu, rekla je kao da je to samo po sebi razumljivo, kao da je u ljudskoj prirodi biti strpljiv i cijeniti iskustvo putovanja više od samog stizanja na cilj. I tada sam shvatila: ma vraga ja uživam u putovanju, rezultat mi je, ipak, najvažniji!

Kad sam bila mala mislila sam da su važne velike stvari – obilje koje se manifestira u materijalnom, uspjeh koji se mjeri novcem, pozicijama ili popularnošću, sve ono što me možda čeka kad jednog dana budem velika.
Danas sam s prijateljicom pričala kako mi je jedna od najvažnijih lekcija bila ona kad sam shvatila da sadašnji trenutak doživljavam kao prepreku koja mi stoji na putu do budućnosti, kao nešto što odgađa sve ono divno, veliko i važno što mi se tek treba dogoditi. Činjenicu koja mi je svakodnevno stajala pred nosom gotovo uopće nisam vidjela – da je ono što mi se jučer činilo kao nešto što tek treba doći, danas tu preda mnom, a ja opet iščekujem ono sutra, ili još gore: prekosutra, idući vikend, sezonu, godinu…
Počela sam primjećivati da ima puno onih koji su poput mene: koji okreću zadnju stranicu knjige dok su tek na njenom početku i nećkaju se da li da pročitaju kako će završiti, koji traže spoilere svojih omiljenih serija po internetu dok iščekuje nove epizode, koje zanima kako će njihova komplicirana ljubavna priča završiti, kako će sve to na kraju izgledati, što će s time biti; onih nestrpljivih koji nisu skroz nesvjesni da je to što treba proći zapravo – njihov život.

Kako u životu, tako i u vježbanju: ne treba energiju rasipati na čekanje idealnih brojki na vagi ili metru stisnutom oko struka, ne treba brojati kockice na trbuhu ili odustajati jer nikako da se pokažu, ne treba motivaciju crpiti iz rezultata do kojih nikako da dođemo, pa nam onda postaju izvor frustracije.
Male stvari koje primijetimo putem – uspravna leđa, mišić koji se sramežljivo nazire, uspon uz stepenice bez napora; sitnice koje se događaju svakodnevno: druženja, smijeh, plakanje, zagrljaji, poruke prije spavanja, sve to čini ono veliko što toliko iščekujemo.

U malome, u svakodnevnome, na putovanju trebamo biti sretni. Sretni su, za mene, oni što nisu zaglavljeni tamo negdje u onome što se dogodilo i više se neće ponoviti, niti se naviruju preko ramena sadašnjosti da bi vidjeli što ih čeka. Oni prisutni, bilo u ispijanju kave s prijateljima, bilo u izvođenju vježbe koju nikako ne mogu izvesti, oni su istinski sretni.

Rumi je rekao da potražimo odgovor u svom pitanju. Matea je rekla da nađemo vježbu u njenom izvođenju. Primjećujete li analogiju? Rumi odavno nije živ (iako njegove riječi žive vječno), ali vas zato Matea čeka u Vježbaonici.