Bio sam u Francuskoj na skijanju. Ne hvalim se, tako počinje priča. Bilo je stvarno super. Doživjeli valjda sve vremenske uvjete koji skijanje može ponuditi: mećavu, snijeg, kišu, sunce, niske temperature i one pozitivne…
Dnevni program je od prilike bio: u 9 na gondole i na vrh, skijanje do cca 12 sati, pauza od 30 do 45 ovisno o tome kakvo je vani vrijeme, nazad na stazu do 3 ili malo duže.
Mislim da je to bilo treći dan. Tijekom pauze u kafiću čujem razgovor za stolom pored. Hej, gdje ti je Jozo? Ma Jozo ti danas ne skija, sumnjam da će i sutra. Uvatila ga leđa.
Kad sam to čuo, sjetio sam se cure iz busa koja je još za vrijeme putovanja tražila od ekipe Andole budući da inače ne vježba pa na skijanju obavezno dobije groznu upalu mišića. I drugi ili treći dan obično ne skija zbog toga.
Sjećam se i ja vremena kada nisam redovno vježbao, skijanje je tada značilo i upala mišića. No, to je i dobro u usporedbi s Jozom koji će dva dana provesti u krevetu iako je došao na skijanje.
Da je Jozo bio tamo sigurno bih mu dao posjetnicu sa brojem Vježbaonice.
Skijanje bi trebalo biti užitak, psihički odmor, rekreacija i puno vremena provedenog na čistom planinskom zraku. Ne kotrljanje po krevetu od muskulfibera ili boli u leđima.
