IZMEĐU REDOVA VJEŽBANJA

[GOST KOLUMNIST: Nastja Kulović]

Pri svakom dolasku dam da me zavaraju srdačan pozdrav, pozitivna energija prostora, veselo ozračje i nasmijani treneri, ali kad god sjednem na bicikl kojeg poželim opsovati čim ga vidim, pitam se zašto ja to zapravo radim. Dobro, znam zašto to zapravo radim: gledala sam jedan dokumentarac o ženama u godinama (i to pravim godinama) koje žive ispunjene i aktivne živote i zaključila sam da je njihova tajna u tome da se nisu predale starosti ili bolesti. A ono bitno što sam uvidjela jest to da svaka od njih svako jutro nešto vježba. I dok sam ih gledala tako stare i sretne, obećala sam si da ću vježbati dok ne padnem s nogu, misleći valjda da ću tako ostvariti svoju maštariju o ispunjenoj i aktivnoj starosti.

Pa tako kad sjednem na taj bicikl, imam na umu da ništa od onog što će se odigrati u dvorani u idućih sat vremena nije osobno. Ja sam tamo dobrovoljno i za svoje dobro, ponavljam si.

A ipak, gotovo čim trening počne i što više odmiče ne mogu to ne doživljavati kao dvoboj između mene i NJE.

Ja sam… pa, ja sam obična vježbačica. Rekreativka, rekla bi Ona. Rekreativka u vježbanju, rekreativka u pisanju, a ponekad mi se čini i rekreativka u majčinstvu.

A Ona je… ona je čisto zlo, uglavnom skriveno u razne boje, kojem nedostaje bič za potpunu prezentaciju. Ona je ona koja svaku vježbu demonstrira u sekundi, neviđenom lakoćom, a koja izgleda kao da se za nju čovjek mora unedogled namještavati. Ona se voli prikazivati kao simpatična gazdarica koja radi posao koji voli u okruženju smijeha i razgovora, a kad čovjek otvorena srca prihvati njen stil pa počne razgovarati i smijati se za vrijeme treninga, Ona ga počne kažnjavati. Ne kaže Ona ništa, njene su taktike mudre: Ona se i dalje smiješka i priča ali ti odjednom jače stišćeš mišiće, više se znojiš, osjećaš da su pedale tog vražjeg bicikla preteške i počinješ shvaćati da Ona zapravo nije simpatična i da nema ni razgovora ni smijanja za vrijeme treninga. Ona je jedna ozbiljna gazdarica čija je deviza – kad se vježba, onda se vježba. I dok traje taj dvoboj između mene i nje, i između mene i mog tijela, Ona i dalje priča: uči nas o tome da nismo tamo da bismo pumpali mišiće, priča nešto o njihovom jačanju, o ispravljanju pokreta, a ja molim, prigovaram, uzdišem, psujem misleći kako mi bar psovanje mora pomoći; Ona me ignorira, govori da želi da sad jako stisnemo i gleda u mene, Ona gleda u mene, a ja hropćem i vičem da stišćem, zašto meni to govori i psujem sve one stare babe i odustajem od svega, ne moram živjeti sto godina, neka odmah sada umrem…

Za vrijeme treninga uvijek naučim nešto o sebi, zato toliko volim tamo ići. Granice su relativne, a vježbanje mi uvijek spasi dan. S tom mišlju se ujutro budim. I s upalom mišića koja će se tek sutradan rasplamsati. I iako se na kraju svakog treninga osjećam kao da smo se posvađale, osjećam se savršeno: sjednem za kompjuter i tek nakon pola sata shvatim da sjedim uspravno na stolici bez naslona i da me moji mišiće drže, da sam kao zgrada, baš kako je Ona rekla i mišići su mi lagani i čvrsti, i tako nešto je Ona rekla da će biti. A Ona nam ne bi lagala. Jer Ona nikad ne laže. I zapravo je draga i simpatična i dobronamjerna i stručna i vesela i  dobro izgleda u žutom i svaki put kad imam grozan dan, ona i njeno vježbanje me spase: isključim se, izbacim svu tiskičnost tog dana iz tijela, čak se i nasmijem i odem kući preporođena.

I dok si tako razmišljam o vježbanju i svim benefitima koje imam od njega, ne mogu da ne pomislim: živjet ću sto godina, majke mi! A Ona će morati slušati moja prigovaranja i gledati moje naborano tijelo sve dok jedna od nas ne padne s nogu.

Leave a Comment