Gost kolumnist: Nastja Kulović
U jednoj sceni u filmu The company men, Ben Affleck u telefonskom razgovoru objašnjava da će kasniti s odgodom plaćanja hipoteke, no kad druga strana ne pokaže razumijevanje za to, on se uzruja i kaže da ne zna što da im kaže, da može slagati i reći da upravo ispisuje ček i da će ga poslati odmah poštom. Nakon što mu netko s druge strane nešto kaže, on se nasmije i kaže: „ U redu, ispisat ću ček i poslat ću vam ga poštom i vi ćete ga dobiti sutra, kako vam to zvuči? Izvrsno!“
Ta mi se scena toliko urezala u pamćenje da sam je se sjetila u nekoliko navrata u raznim životnim situacijama, uvijek pomislivši kako je ljudima lakše prihvatiti laž nego uložiti napor da zaista poslušaju jedni druge.
Čak i onda kad postavljamo pitanja često nismo spremni čuti odgovore. Nije da ih ne želimo čuti, svašta se ispriječi našoj iskrenoj namjeri da ih čujemo: pažnja nam je smanjena ili smo skoncentrirani na ono iduće što ćemo reći ili nas ljuti što nam odgovor ne odgovara ili što ga ne razumijemo…
Često me znaju pitati što ja to vježbam u toj Vježbaonici. Kad počnem odgovarati opisujući naš spinning trening, kako se prvi dio sastoji od vježbanja na biciklu uz neki rekvizit i zagrijavanje i jačanje gornjeg dijela tijela, pa kako ostatak treninga vježbamo na strunjačama uz rekvizit, a onda s veseljem iščekujemo nagradno istezanje, shvatim kako ljudi postaju nestrpljivi jer im pričam priču umjesto da im odgovorim na pitanje. Pa me pitaju ponovo: ” Da, ali KAKO SE TO ZOVE? Je li to pilates, ili body tehnika ili je to kao fitness u teretani?”, a ja ponovo odgovaram neodređeno, da to nije ništa od toga i da je to mješavina svega što je Jelena u svom dosadašnjem iskustvu naučila i prenijela dalje. Uglavnom predložim da dođu na jedan probni trening, samo da vide što to je, ali ljudi ne budu uvjereni. Razumijem ih – nisam im dala odgovor na njihovo pitanje. Ako nečemu ne damo ime, kao da ne možemo shvatiti o čemu je zapravo riječ.
Primijetila sam da je važno da su informacije koje primamo što jasnije i konkretnije kako bismo ih lakše percipirali; ako ostavimo prostora nedorečenosti, naš se mozak počne buniti. Ali čim mu damo kvalitetnu informaciju s kojom se on može zabavljati, kao da automatski prestanemo slušati.
A kontradiktorni kakvi jesmo, mi ljudi na temelju informacija koje dobijemo počnemo – pretpostavljati. Pretpostavljanje nas vodi do konstrukcija koje često nemaju veze s istinom, barem onom relativnom i tako se nađemo u krugu koji počinje s površnim slušanjem, a završava s dubinskim analizama temeljenim na pretpostavkama.
Umjesto da slušamo, mi sami stvaramo buku od koje ne čujemo ono bitno.
Nedavno me pronašao jedan citat koji kaže da smo najzbunjeniji onda kad svoju glavu pokušavamo uvjeriti u nešto za što naše srce zna da je laž. Istina je, svi odgovori koji nam trebaju već jesu u nama samima, ali duga je, neizvjesna i sveprisutna ta borba našeg srca i uma.
Bez obzira na to što pretjerano razmišljanje stvara tonu novih pitanja i što često kreira probleme koji na početku nisu ni postojali, mami nas kao kakav slatkiš.
Kvaka jest u tome da je sve ono što trebamo znati našoj duši već poznato, ali kad je lakše reći da ćemo ispisati taj ček, lakše je obećati doći na probni trening iako znamo da nećemo, lakše je nahraniti um nego ga utišati… A kad nam se već nudi izbor između težeg i lakšeg, tko je lud odabrati teže?
Ne bih ni ja bila sklona odabiru težeg puta da na njega, posve neoriginalno, nisam bila natjerana. No kad sam se ondje već našla, pokušala sam si olakšati raznim alatima. Vježbanje i osluškivanje srca – još uvijek nisam došla do potpunog slušanja, su neki od njih. Satima bih mogla pričati o tome kako mi pomažu svladati otpore, utišati um, nahraniti tijelo, ali ne mogu ih svesti na neki tagline. Jer ono što radimo u Vježbaonici je vježbanje, ali nije samo vježbanje; to je učenje o nama samima, o zabludama o sebi u kojima živimo, o pomicanju granica, to je učenje o slušanju, primanju i davanju, a kako to nazvati, kako to staviti u samo jednu riječ prepuštam onima koji su u tome vještiji od mene.
