Piše: Nastja Kulović
Bilo je trenutaka u mom djetinjstvu i u mojoj mladosti, iako vrlo rijetkih, kad sam razmišljala o smrti, u čemu me najviše prestravljivala pomisao da će me u drvenom sanduku zakopati pod zemlju. Osim takvih pomisli koje bi me povremeno opsjele u noćima kad ne bih mogla spavati, smrt me se nije previše ticala.
Vjerojatno zato što nisam propisno prošla optrećivanja takve vrste u vrijeme kad se to prolazi, ideja o tome da će sve ovo jednog dana ipak završiti me zatekla tek neki dan.
Da se razumijemo, svjesna sam ja hodograma života i znam da ono što se rodi mora i umrijeti, ali tek sam nedavno počela preispitivati smisao života uopće. Vodila sam razgovor s mamom, s jedno petnaest godina zakašnjenja, u kojem sam ju pitala točno ova pitanja: Ali tko nas je uopće stvorio i zašto, koja je naša svrha?, Tko je stvorio cijeli svemir?, Pa, ne postoji samo Zemlja i ne postojimo samo mi, jel tako? … Sva ona pitanja koja nisam postavila na vrijeme, jer sam se u pubertetu naivno divila ljepotama života i s uzbuđenjem iščekivala sve ono što me tek čeka, usprkos tome što je nekad bilo i ružno i bolno i teško; vjerojatno sam već tada intuitivno znala kako je i to prilika da čovjek raste kao osoba.
I na kraju, postavila sam mami pitanje svih pitanja koje me nekoliko dana opsjedalo, a na koje se ona samo smijala kao onda kad sam otkrila da je ono što mi je podvaljivala pod kakao, zapravo bilo čokoladno mlijeko koje sam odbijala probati: I koji je smisao svega kad ćemo ionako umrijeti?
Priznajte, kad nešto stavimo u odnos sa smrti, to izgubi smisao.
Tih sam dana na Internetu naišla na neku reklamu, jednu od onih na koje inače na obraćam pažnju jer se ne obraćaju meni. Nekoliko sam puta pročitala rečenicu koja je došla kao savršeni argument za moje teze o relativnosti svega. “Izgubila sam 13 kg za manje od 3 tjedna”. Tako je glasila. Iako sam se prije zgražala na takva instant rješenja pitajući se tko bi želio propustiti cijeli proces, sad sam mislila čemu se uopće mučiti, pa život je prekratak da bismo potrošili više od 3 tjedna da izgubimo 13 kila!
Unatoč svojoj apatičnosti, primijetila sam da i dalje radim svakodnevne stvari: ustajem, jedem, radim, komuniciram, planiram, maštam, čitam i što je najapsurdnije – odlazim na vježbanje! I, primijetila sam, niti jednom nisam dovela u pitanje smisao toga. Nisam se pitala radim li to da bih bolje izgledala jednom kad me stvarno stave u taj drveni sanduk, vježbala sam kao što sam radila sve drugo što se podrazumijeva da radim dok me jednom ne obavijeste da je sad, eto, došao kraj. Vježbala sam jer mi se to uvuklo pod kožu.
Shvatila sam da sam prešla onu granicu kad se moraš natjerati da se obučeš i odeš, kad na vježbanje prestaneš gledati kao na obvezu, kad o njemu razmišljaš pozitivno i uz smiješak, kao kad si zaljubljen jer shvaćaš da u tebi izaziva radosne osjećaje, da mijenja tvoj način razmišljanja iz ja-to-ne-mogu u čekaj-kako-bi-to-mogla-izvesti, da te oduševi kad shvatiš koliko zapravo možeš. I sve to, usprkos tome što sada znaš da ćeš jednog dana umrijeti.
Kako je to moguće, počela sam se pitati, radimo sve to, i ono što moramo, pa čak i ono što ne moramo, znajući da ćemo na kraju umrijeti.
Krije li se neki buntovnik u svakome od nas koji misli da možda, ipak, tome možemo nekako doskočiti, možda isti onaj nevaljalac koji mi je zamutio um u pubertetu pa me odvukao od pomisli o besmislu svega sve tamo do ideje o vječnosti? Ili vječnost stvarno postoji, samo što se drugačije materijalizira?
Možda nismo mi ti koji smo relativni, rekla sam mami na kraju telefonskog razgovora, možda je relativno vrijeme i možda stvarno, kao u Interstellaru, postojimo paralelno i negdje drugdje u svemiru ili možda tek kad završimo ovdje, odemo nekamo drugdje i zapravo nikada ne prestajemo, živimo vječno.
Možda, mama je rekla više iz solidarnosti nego iz uvjerenja, a mene počela opsjedati druga pomisao. Što ako stvarno živimo vječno? Znači li to da ću i vječno vježbati?
Prije nego što me uhvatio napad panike, zastala sam na trenutak i počela sam se smijati sama sebi. Pretjeruješ s pubertetskim opsesijama, upozorila sam se.
Ali moram priznati, ako se materijaliziram u ovom tijelu na nekom drugom planetu, potrudit ću se redovito vježbati; vježbati neću jedino ako budem energija rasuta po svemiru. I to ne zato što sam opsjednuta ili tašta, nego, baš suprotno, zato što je vježbanje moj način da prihvatim svoje tijelo kao veličanstveno, bez obzira uklapam li se u poželjne standarde.
Potajno se nadam da ću i tamo negdje drugdje završiti opet u tijelu, nikad ne zaboravljajući nešto predivno što je o njemu rekla ClarissaPinkolaEstés u svojoj knjizi “Žene koje trče s vukovima”. A rekla je ovo:
” Tijelo nije mramor. To mu nije svrha. Njegova je svrha da štiti, sadržava, podupire i potpaljuje duh i dušu u sebi, da bude spremnik za sjećanje, da nas ispuni osjećajima – to je vrhunska psihička okrepa. Svrha mu je da nas uzdigne i hitne uvis, da nas ispuni osjećajima koji dokazuju da postojimo, da smo ovdje, da nam da temelje, važnost, težinu. Pogrešno je razmišljati o tijelu kao o mjestu koje napuštamo kako bismo poletjeli prema duhu. Tijelo je pokretač tih doživljaja. Bez tijela ne bi bilo osjećaja da prelazimo pragove, ne bismo osjećali podizanje, visinu, bestežinsko stanje. Sve to proizlazi iz tijela. Tijelo je lansirna rampa. U prednjoj kapsuli duša omamljena gleda kroz prozor u tajanstvenu zvjezdanu noć.”
