[GOST KOLUMNIST: Vesna Širanović]

Pola sedam je. Zapravo 18,30.

U sedam počinje moja grupa. Treba se dići s kauča. Možete li zamisliti kako je teško dići se s kauča pedesetosmogodišnjakinji (čak je teško i za izgovorit“!)?

S televizije širi se dobro poznati zvuk, najava nove emisije. Pogled kroz prozor – sivilo, sitna kišica, već pada mrak.

Možda da danas preskočim? Ionako me malo boli noga.

Majka natmureno sjedi u svojoj fotelji pred svojim televizorom. San samo čeka malo dužu reklamu da me zaskoči i svlada. U što mi se pretvorio život? U ovaj sivi kišni dan. Gdje danas boli? Što ne radi? Koliko u minusu? Hoće li posao stati? Zašto nitko nije za farbanje stubišta?

Oblačim trenirku, zamatam se šalovima. Do Vježbaonice nije daleko. Hodanje – prvo razgibavanje. Dočekuje me svjetlo, nasmijana Jela, žamor iz dvorana, smijanje na stubištu. Život ovdje teče potocima.

Dok Jan dirigira – mozak se prazni, a mišići rade. Mislim samo o pokretu, naporu, pravom udahu i izdahu, najboljem zamahu, ravnoteži. Ne postoji drugo.

Sat vremena kao 15 minuta.

Na putu prema kući dočekala me noć, osvježavajuće kiši, miriše zima. Sutra me čeka novi program, a slavimo i rođenje Petre. Smiješim se. Nazvat ću S. radi farbanja.

Majka večera pa planiramo čitanje. Osjećam umor. Cijedim sok i puštam Predina. Noć tek počinje.

 

Leave a Comment