BILA SAM JEDNOSTAVNO TUŽNA

Bili smo u Ateni. Naravno, kad god negdje otputujemo volimo vidjeti sve što je vrijedno vidjeti. Atena je grad u kojem se ima što vidjeti.

Dakle, popeli smo se na Akropolu. Pogled je bio savršen. Divili smo se onome što smo mogli vidjeti, a oko nas su protjecale rijeke ljudi u istoj misiji. Da ostanu oduševljeni pogledom.

Kad sam upila sve prve dojmove i kad sam mogla odvojiti pogled sa zidina, počela sam promatrati ljude. Valjda profesionalna deformacija ili što. I polako, polako moje se raspoloženje kvarilo. Sve dok nisam postala jednostavno tužna.

Zašto?

Oko mene je bilo jako puno ljudi. Mladih, srednje dobi, starijih… Niti ne znam iz kojih sve dijelova svijeta nije bilo posjetitelja. No jako puno njih nije vjerovalo svom tijelu. Gledala sam kako se grčevito pokušavaju uhvatiti za nešto, kako zapinju i nekontrolirano pokušavaju zadržati ravnotežu, kako teško hodaju, zastaju da se odmore nakon svega nekoliko stepenica…

Obično ne vidim ovoliku rijeku ljudi, a posebno ne na malo izazovnijem terenu kao što je bio ovaj stoga me je ovo baš iznenadilo.

OK, sve razumijem. Nismo svi u fizičkoj aktivnosti cijeli život kao ja. Niti trebamo biti. Ali važno je, prevažno moći vjerovati svome tijelu bar u tako jednostavnom zadatku kao što je hodanje po turističkim odredištima.

I ne. Za to ne morate vježbati svaki dan dva puta niti raditi ništa što bi vas svrstalo u rang profesionalnih sportaša. Trebate samo malo, nježno i kvalitetno njegovati svoje tijelo.

Dva do tri puta tjedno po sat vremena je odlično za početak uz koju šetnjicu od nekoliko blokova svaki dan, vaše će se hodanje po sljedećim ruševinama činiti poput letenja.

Ali, nije to ono što me je najviše pogodilo i mučilo. Sjetila sam se s svih onih zadataka i dužnosti za koje znam da ljudi svakodnevno trebaju činiti, no većina ovih koje sam vidjela i s tim će imati problem.

Pomislila sam zar će zaista čovječanstvo završiti nesposobno da čini osnovne fizičke aktivnosti? Možda sam tada odlučila da ću raditi na tome da nepovjerenje i strah u odnosu na tijelo pretvaram u  prihvaćanje i voljenje tijela.

Shvatila sam tada da tijelo koje volimo, ne zanemarujemo.

Tijelo koje volimo uzvraća tu ljubav.

Tijelo koje volimo želimo njegovati.

Tijelo koje volimo je moćnije.

S tijelom koje volimo život nije patnja nego avantura.

A to je ono što želim dijeliti. Jer to je ono u čemu sam najbolja.

Nisam otkrila jesam li u tome najbolja zato što to najviše volim ili obrnuto, no to je i onako manje važno.

Od tada do ovoga trenutka prošlo je dosta vremena, a ta je ideja u meni rasla i sazrijevala, oblikovala se.

Sve njene rezultate možete vidjeti u mom radu i radu Vježbaonice.

Sve njene rezultate možete osjetiti na sebi nakon treninga sa mnom ili nekim od mojih divnih trenera.

Sada je ta moja misija, vizija ili kako ju želite zvati dobila prepoznatljive obrise.

Želite li biti dio priče, prepoznajete li se u bilo kojem dijelu teksta, bilo da imate problem ili volite putovati, volite svoje tijelo ili njegove sposobnosti želite podići na novi nivo, pridužite nam se u misiji

#ZavoliSvojeTijelo

Sretna sam što vas imam i što sve više naših vježbača voli svoje tijelo.

Puse, Jelena